Gotovo u svakoj obitelji postoji član koji svojim ponašanjem zadaje muke ostalim članovima i čije ponašanje drugi članovi karakteriziraju kao problematično. Najčešće upravo zbog tih problematičnih ponašanja i stanja u kojima žive, obitelji se odlučuju za psihoterapiju. Njihov razlog dolaska zapravo je osoba koju smatraju problematičnom. U stručnoj literaturi ona se naziva identificirani pacijent ili žrtveno janje. Članovi disfunkcionalnih obitelji u kojima vladaju česte svađe, nemiri i neslaganja najčešće se slažu oko jednog, a to je odgovor na pitanje tko je najveći problem i koga bi trebalo popraviti.
Zašto djeca manifestiraju određena problematična ponašanja? Obzirom da su razvojno, emocionalno, kognitivno i socijalno nezrela, djeca svoja emocionalna stanja i potrebe komuniciraju preko ponašanja. Često ta neprilagođena, neprimjerena ponašanja potiču roditelje da potraže stručnu pomoć. Razlozi za stručnom pomoći mogu biti različiti. Primjerice, problemi s hranjenjem, snom, ankioznošću, agresivnošću, sniženi školski uspjeh, zloupotreba sredstava ovisnosti i slično. U terapijskom radu identificirani pacijent najviše govori o općem stanju obitelji i pomaže nam u razumijevanju funkcioniranja obitelji. Možemo reći da je u disfunkcionalnim obiteljima identificirani pacijent potreban kako bi se održala obiteljska homeostaza i kako bi obitelj ostala na okupu. Iako se naizgled čini da je glavni problem obiteljskog sustava problematika koju uzrokuje identificirani pacijent, ponašanje ovog člana omogućuje da se temeljni problemi obiteljskog sustava barem na neko vrijeme stave pod tepih. Evo jedan primjer: Razlog dolaska na terapiju može biti djetetovo agresivno ponašanje prema drugima. Već neko vrijeme dijete je svjedok brojnim teškim svađama roditelja te njihovim prijetnjama razvodom. Obzirom da je djetetova primarna potreba zadržati obitelj zajedno i na taj način priskrbiti si barem prividan osjećaj sigurnosti, sve svoje resurse dijete ulaže kako bi to i postiglo. Dijete odjednom postaje agresivno i pozornost sa bračnih svađa seli se na njega. Umjesto da se bave bračnim odnosom, roditelji svoj fokus u tom trenutku prebacuju na dijete i ponovno postaju ujedinjeni. Ovo je način na koji dijete nesvjesno može svojim ponašanjem cijeli sistem, obitelj održati na okupu. Gledajući dijete kao problem otuđujemo ga od njegove zajednice i omogućavamo da se simptom zbog kojeg je obitelj zatražila pomoć, održava. Ako svoje snage usmjerimo u razumijevanje djetetovih poruka koje nam šalje svojim ponašanjem, omogućavamo promjenu za cijeli sistem. Identificiranog pacijenta stoga ne smijemo gledati kao problem jer se upravo on često ispostavlja kao najzdraviji član sistema koji obitelj vodi ka većoj povezanosti, bliskosti i boljem funkcioniranju.
コメント