Danas, čini se više nego ikad, u potrazi smo za tajnim receptom postizanja uspjeha u uspostavljanju i održavanju pozitivnih međuljudskih odnosa, koji su osnova za ostvarivanje brojnih čovjekovih potreba i potencijala. Jedan od sastojaka svakako su razvijene socijalne vještine.
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) socijalne vještine predstavljaju sposobnosti prilagođavanja i pozitivnog ponašanja koja omogućuju osobama da se uspješno nose sa zahtjevima i izazovima koji pred njih stavlja život svakog dana.
Razvijene socijalne vještine doprinose na osobnom i interpersonalnom planu. Na osobnom planu pojedinca utječu na veće samopouzdanje i samoaktualizaciju, dok na interpersonalnom planu pridonose uspostavljanju uspješnijih odnosa s okruženjem.
Socijalna i emocionalna kompetentnost jest sposobnost razumijevanja, upravljanja i izražavanja socijalnih i emocionalnih aspekata u životu pojedinca na način koji im omogućuje uspješno upravljanje životnim zadacima kao što su učenje, stvaranje odnosa, rješavanje svakodnevnih problema te sposobnost za osobni rast i razvoj.
Djeca koja realno procjenjuju svoje sposobnosti (samosvijest), prikladno kontroliraju svoje osjećaje i ponašanja (upravljanje sobom), interpretiraju socijalne znakove točno (socijalna svijest), rješavaju osobne konflikte uspješno (vještine dobrog odnosa) i donose dobre odluke na poljima svakodnevnih izazova (odgovorno donošenje odluka) nalaze se na putu ka uspješnom školskom i odraslom životu.
Socijalne vještine su naučeni oblici ponašanja, odnosno uvježbane sposobnosti. Uče se od najranijeg djetinjstva, u obitelji - spontano, imitacijom, metodom pokušaja i pogrešaka. Kasnije se utvrđuju ili mijenjaju kroz interakciju s ostalim grupama (vršnjaci, škola, radne skupine i dr.) i širim socijalnim okruženjem.
Razumijevanje i podupiranje socio-emocionalnog funkcioniranja važan je cilj prvenstveno zbog toga što su socijalne i emocionalne vještine same po sebi središnje komponente zdravog razvoja tijekom djetinjstva. Kako bi dijete uspješno savladalo socijalne izazove koje mu ponajprije donosi školsko okruženje, važno je da bude svjesno svojih osjećaja i osjećaja njegovih vršnjaka, da poznaje vokabular kojim opisuje osjećaje i učinkovito komunicira te da razumije povezanost između socijalnih interakcija i njegovih osjećaja. Većina problema kod djece i mladih proizlazi iz nedostatka vještine za građenje odnosa, podnošenje i rješavanje interpersonalnih konflikata te upravljanja vlastitim emocijama na konstruktivan način.
Riječ trening označava vježbanje radi stjecanja određene sposobnosti. Prema tome, „Trening socijalnih vještina“ predstavlja pristup učenju socijalnih vještina koji ima za cilj osnaživanje djece, mladih i odraslih za snalaženje u svakodnevnim situacijama kroz učenje i vježbanje socijalnih vještina. Temelji se na radioničkom, grupnom tipu rada s korisnicima. Strukturirano učenje unutar treninga socijalnih vještine obuhvaća sljedeće komponente: poučavanje ili objašnjavanje nove vještine, njezino modeliranje, učenje vještine kroz igranje uloga, povratna informacija o izvedbi vještine te prijenos naučenog u životnu sredinu.
Zaključno, socijalne vještine se uče od samog rođenja. Roditeljska odgovornost i skrb, odnos roditelj - dijete u ranom djetinjstvu te interakcija među članovima obitelji od iznimne su važnosti za razvoj socijalnih vještina djeteta. Odgovorno i brižno roditeljstvo pomaže djetetu vidjeti svijet u pozitivnom svjetlu i očekivati vrijedne odnose s drugima. Dijete usvojenih socijalnih vještina odrasta uz roditelje s kojima ga veže interakcija ispunjena međusobnim prihvaćanjem te autoritativnim odgojnim stilom (pružanje topline i nadzora kroz jasno postavljanje granica te pozitivno usmjeravanje) bez prisilnog oblika discipliniranja i tjelesnog kažnjavanja. Navedeni elementi roditeljskog odgoja temelj su socijalnog razvoja djeteta. Takvo, poticajno roditeljstvo utječe na stvaranje slike djeteta o njemu samom i okolini koja ga okružuje.
Literatura:
Ajduković, M., Pečnik, N. (2007): Nenasilno rješavanje sukoba (5. izdanje). Alinea. Zagreb.
Ferić, M., Kranželić Tavra, V. (2003): Trening socijalnih vještina- planiranje, primjena i evaluacija. Kriminologija i socijalna integracija. 11 (2). 143-150.
Žižak, A., Vizek Vidović, V. (2012): Pristupi u poučavanju komunikacije. U: Žižak A., Vizek Vidović, V; Ajduković M. (Ur.) Interpersonalna komunikacija u profesionalnom kontekstu. Sveučilište u Zagrebu, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet. Zagreb. 77-91.
Poliklinika za zaštitu djece grada Zagreba, Socijalne vještine djeteta, 2014.