4.
Psihogenealogija
Nitko ne može izazvati više tuge
od jednog slijepog prianjanja porocima svojih predaka.
William Faulkner
Psihogeneologija, posebna metoda psihoanalize koja se bavi obiteljskim tajnama i nasljeđem prošlosti
Jeste li se ikada zapitali koliko neki važni događaji i prijelomni trenuci iz života vaših predaka utječu na vas?
Možda vam preci nisu u naslijeđe ostavili samo karakteristične crte lica i gene, nego i uzbudljivu obiteljsku priču koju do sada nikada niste čuli?
Svaka obiteljska priča i tajna značajno utječu na naše odluke, tvrde pobornici posebne metode psihoanalize i psihoterapije - psihogenealogije, koja je posljednjih godina sve popularnija u svijetu.
Po njima, mnogi naši problemi mogu biti posljedica događaja koji su u dalekoj prošlosti obilježili živote naših predaka.
O prenošenju nesvjesnog s jedne osobe na drugu, s generacije na generaciju i utjecaju svega što su naši preci doživjeli i nesvjesno prenijeli na nas, prvi je, davne 1913. pisao Sigmund Freud u svom djelu "Totem i tabu".
Puno kasnije, 1970. Godine, osnovna načela psihogenealogije postavila je francuska psihoanalitičarka, psihodramatičarka, psihologinja i znanstvenica Anne Ancelin Schutzenberger. Radeći psihoterapiju s osobama oboljelim od raka, ona je uočila da se kod mnogih ova podmukla bolest počela manifestirati gotovo u istom životnom razdoblju u kojem je umrla ili se teško razboljela neka njima veoma bliska i voljena osoba - majka, otac, djed, pa čak i pradjed. Želeći objasniti ova neobična vremenska poklapanja značajnih datuma u životima pripadnika nekoliko različitih generacija jedne obitelji, ona je odlučila napraviti neku vrstu psihološkog obiteljskog stabla svojih pacijenata. Pored imena svih članova određene obitelji zapisivala je i sve važne i prijelomne trenutke koji su obilježili njihove živote (rađanja, vjenčanja, bolesti, razvodi, nesreće, smrtni slučajevi...) i neosporivo uočila određena ponavljanja.
Svoja otkrića Anne Ancelin Schutzenberger objavila je u knjizi "Ah, ti moji pretci!", koja je postala poznata širom svijeta.
Kao što sam termin psihogeneologija nagovještava, ova tehnika psihološke analize počiva na izradi "genosociograma" ili obiteljskog stabla i analizi onoga što su tijekom svojeg života doživjeli nečiji preci.
Cilj psihogenealogije je da se otkriju uzroci brojnih, često neobjašnjivih, psihosomatskih problema s kojima se danas mnoge osobe suočavaju, od noćnih mora i fobija, preko različitih neobjašnjivih psiholoških blokada, do ozbiljnih psihičkih oboljenja.
Naime, Anne Ancelin Schutzenberger smatra da se različite traume prenose s koljena na koljeno, s generacije na generaciju i taj fenomen naziva "obiteljsko nesvjesno". Uz pomoć genosociograma ona kroz razgovor sa pacijentom izrađuje njegovo obiteljsko stablo i na temelju prikupljenih podataka otkriva sličnosti u ponašanju, vjerovanjima i stavovima prema životu.
Međutim, psihogenealogija se ne svodi samo na proučavanje obiteljskog stabla klijenta. Nju obavezno prati i neka od raznovrsnih metoda psihoterapije, jer nas "hod po tragovima predaka može dovesti i na mjesta na koja nismo željeli stići i otkriti nam neke mračne i dugo skrivane obiteljske tajne". Osim individualne često se koristi i grupna terapija. Ponekad se radi sa grupom klijenata koji učestvuju u izvođenju psihodrame, igrajući uloge ključnih članova obitelji jednog od njih. Uz pomoć ovog "terapeutskog kazališta" pokušava se otkriti klijentovu obiteljsku tajnu koja je prepreka u uspostavljanju zdravog i funkcionalnog života. Nakon što se tajna otkrije, ona se izražava, izgovara i sve ono što se veže uz nju odvaja se od psihološkog prostora klijenta, i vraća se precima.
Uistinu, psihoanalitičari su dugo sve uzroke naših poteškoća, velikih i malih, tražili u svemu onome što smo proživjeli u djetinjstvu. Sa pojavom psihogenealogije otkriveno je da mnoge uzroke našeg ponašanja možemo otkriti pažljivom analizom obiteljskog stabla.
Naime, život naših predaka, njihovo ponašanje, strahovi koji su ih proganjali, uvjerenja za koja su se borili i nade koje su polagali u budućnost, itekako utječu na naše živote, mada mi toga i nismo svjesni.
Kada uspijemo otkriti i razumjeti što nam to daleki preci "poručuju", kada otkrijemo sve obiteljske tajne, osloboditi ćemo se skrivenog utjecaja prošlosti na naš život, shvatiti koji su pravi uzroci našeg ponašanja. Njihovo objelodanjivanje prvi je dio procesa izlječenja i konačnog zaustavljanja bolnog ciklusa ponavljanja nesretnih ili sretnih događaja u jednoj obitelji. Zato psihoterapeuti koji primjenjuju psihogenealogiju vrlo pažljivo (oprezno) analiziraju kakve bi bile posljedice po zdravlje pacijenta ukoliko bi sasvim neočekivano i iznenada otkrio neku odavno zakopanu obiteljsku tajnu koja mu, a da on toga i nije svjestan, zagorčava život i glavni je uzrok njegovih neuspjeha u ljubavi ili profesionalnom životu.
Osnovni cilj psihogeneologije je da se osoba oslobodi obiteljske prošlosti koja ga nesvjesno opterećuje, da se napokon pomiri s njom, da u potpunosti shvati povijest svoje obitelji, prenese je svojim potomcima i, ojačana tim iskustvom, uspješnije nastavi život.
Nevidljive lojalnosti
U svjetlu teorije uloga novorođenče donosi važne promjene u obitelj. Muž i žena postaju roditelji i počinju živjeti svoj život s novim i različitim ulogama. Oni imaju zajedničku ulogu roditelja i posebne uloge majke i oca. Ova nova uloga u njihovim životima su izgrađene od obiteljskog utjecaja, društvene tradicije, vrijednosti društvenog okruženja u kojem žive i njihovih vlastitih fantazija i očekivanja od sebe u ulozi majke / oca. Novi roditelji počinju mijenjati svoj život kako bi se prilagodili na nove situacije i nove uloge. Važno je da roditelji prihvate te promjene i usklade svoj prethodni partnerski odnos (uloga partnera), dodajući novu kvalitetu u njihov odnos, dimenziju roditeljstva.
Kao što je već spomenuto, novo rođena beba u obitelji prvog "dobitak" njegova majka i njegov otac, dvije osobe koje imaju najveće značenje i za svoj život. Tijekom vremena i procesu razvoja, dijete ispunjava i druge članove obitelji, rođaci, susjedi i druge osobe u širokom rasponu različitih situacija. Ovo novo iskustvo motivira djecu da razviju različite osobne karakteristike koje čine da se osjećaju dobro o sebi i učiniti ih u mogućnosti sudjelovati u interakciji s drugim ljudima. Na taj način svako dijete počinje proces samo-formacije koji uključuje zadovoljavanje svojih osnovnih osobnih potreba da bude voljen, njeguje, hrani i njegove društvene potrebe da bude prihvaćen u svojoj obitelji kao što je on.
rani razvojni period djeteta, u neverbalnoj fazi, odnosi se na dijete potvrdom neverbalne obitelji sadržaja: majke i očeve osjećaje, obiteljska atmosfera, obiteljska dinamika. Ovaj nevidljivi sadržaj obiteljskog života da djeca nasljeđuju Ivan Boszormenyi-Nagy pod nazivom "nevidljive lojalnosti". Ovaj pojam objašnjava da postoji mnogo više u svakom čovjeku iu svakoj obitelji nego što možemo zamisliti. Svi različiti dijelovi nečijeg života međusobno su povezani sa svim članovima obitelji i njihovim individualnim karakteristikama poput obiteljskog naslijeđa i društvene sredine.
Ljudi se srame i čuvaju tajne
Postoje li uopće bezazlene obiteljske tajne? Kada tajne mogu predstavljati veliki teret? Što najčešće tajimo u krugu najmilijih? Zašto uopće krijemo od okoline, a naročito susjedstva, neke događaje iz našeg doma?
Zašto iza zida zataškavamo istinu o nekom obiteljskom "propustu" ili događaju?
- U životu svakog pojedinca postoji neka tajna. Skloni smo neke informacije čuvati za sebe sa ciljem da zaštitimo nama drage osobe, ili upravo sebe, od onoga za šta procjenjujemo da bi bilo bolno otkrivanje. Nerijetko to čuvanje tajne i to što mislimo da tako štitimo nama značajne osobe, na kraju dovede do udaljavanja i rušenja povjerenja unutar obitelji.
Kakve sve tajne postoje?
- Mogu biti zajedničke, za sve članove obitelji, kada ih čuvamo od izvanjskog svijeta. Na primjer, ne dozvoljavamo susjedima da saznaju nešto o "našim privatnim stvarima", koliko smo platili novi automobil, gdje ćemo na ljetovanje, kakav uspjeh djeca postižu u školi, šutimo o gubitku posla, zloupotrebi psihoaktivnih tvari i slično. Čuvanje tajni je opterećujuće za sve članove obitelji. Pored obaveze da je čuvaju, prinuđeni su na obmanjivanje zbog lojalnosti obitelji, što ih vodi ka socijalnoj izolaciji.
Pored zajedničkih postoje i tajne koje imamo kao pojedinci. Tako djeca, da bi zaštitila roditelje, ne prenose svoje ocjene, a roditelji da zaštite svoju odraslu djecu izbjegavaju reći s kakvim se problemima sve suočavaju. Ovakve situacije najčešće rezultiraju laganjem ili izbjegavanjem razgovora o određenim "škakljivim" temama, što uzrokuje anksioznost i nepovjerenje. Ovaj začarani krug može se prekinuti poslije otvorenog razgovora o temama koje su predmet tajne.
Nisu uvijek svi članovi obitelji upućeni u tajnu. Kako nastaju "koalicije" čuvara tajne unutar obitelji?
- U našim porodicama se često događa da se jedan roditelj udruži sa djetetom i da dijele tajnu u odnosu na drugog roditelja ("nemoj reći mami, znaš da će se uznemiriti" ili "tata će se ljutiti ako čuje što si napravio"). Sklapajući koaliciju sa djetetom roditelj nerijetko čuva sebe od reakcije partnera. Pored toga, djetetu šalje poruku da obmanjuje drugog roditelja, da je drugi roditelj manje sposoban da se nosi sa teškoćom i na taj način se stvara distanca između djeteta i roditelja. U takvim situacijama vrlo je značajno da sebi postavimo pitanja koga štitimo, od čega i koji je razlog za takve naše postupke.
Što roditelji najčešće taje?
- Roditelji iz najboljih namjera čuvaju određene informacije o sebi ili drugima, jer ne žele zabrinuti ili razočarati djecu. Htjeli bi sačuvaju sliku djece o njima kao o jakim osobama – pogotovo u starosti. Tajne koje se najčešće čuvaju su događaji iz prošlosti, problemi s alkoholom, boravak u zatvoru, abortusi, vanbračne veze i djeca proizašla iz njih, duševne bolesti, hospitalizacije na psihijatriji. Skloni smo kao roditelji podcijeniti sposobnosti djece da se suoče sa teškoćama i zanemarujemo u kojoj je mjeri otvoren razgovor u sigurnoj atmosferi blagotvoran za dijete.
Neke tajne iz prethodnog stoljeća u ovom više ne izgledaju tako strašno, zar ne? Koje su u međuvremenu postale prihvatljive za oči i uši okoline?
- U suvremenom društvu došlo je do promjena u sustavu vrijednosti, pa danas obitelji, na primjer, nemaju potrebu da se srame i skrivaju vanbračne veze ili gubitak posla.
Kakve posljedice mogu imati obiteljske tajne, i po psihu i po živote onih koji su njima obuhvaćeni?
- Obiteljske tajne utječu na osjećaje, ponašanja i kognitivno funkcioniranje pojedinca (depresija, anksioznost, neki psihosomatski simptomi, slabljenje koncentracije, pažnje...). Postoje različiti razlozi zašto obitelj skriva neku informaciju. Vrlo često je sram jak motiv za čuvanje tajne. Ljudi se srame i čuvaju tajne: razvoda, mentalne bolesti, homoseksualnosti, problema sa kockanjem, iskustvo silovanja, spolnih bolesti, kriminalno ponašanje, incest, suicid, HIV... Ukoliko se čuvanje tajne odnosi na malu, ograničenu sferu individue, koja nije toliko značajna za aktuelno funkcioniranje, vjerojatno će imati manje utjecaja na komunikaciju među članovima porodice. Međutim, ako tajna zahtjeva svakodnevno pretvaranje, obmanjivanje, izgovaranje ili izbjegavanje, onda će to sigurno utjecati na međusobnu komunikaciju i dovesti do emocionalnog distanciranja. Kada obitelj čuva tajnu obiteljskog identiteta (da je dijete usvojeno) razotkrivanje može biti veoma dramatično za čitav obiteljski sustav i može da rezultirati bijegom, odbacivanjem i prekidom odnosa sa roditeljima. Otkrivanje tajne na neprimjeren način može dovesti do dugotrajnih posljedica na djetetovu sposobnost da je integrira.
Zašto je bitno suočiti se sa tajnom?
- Suočiti se sa tajnom za obitelj i njene članove znači preuzeti odgovornost za vlastito ponašanje. Unutar obitelji pravovremeno prorađena i otvorena tajna može rasteretiti obiteljske odnose, prerasti u obiteljski dogovor, službenu verziju kritičnog sadržaja i može ući u transgeneracijsko iskustvo kao činjenica iz obiteljske povijesti, bez potrebe da se obitelj i njeni članovi opterećuju pitanjima njenog objelodanjivanja ili skrivanja u okviru šireg obiteljskog i socijalnog kruga.
