Dok naš adolescent radi na svojem razvojnom zadatku postizanja identiteta - sa snagama i slabostima iz prošlosti, povjerenjem, autonomijom, inicijativom i produktivnošću na pozitivnoj strani i nepovjerenjem, sramom, sumnjom, krivnjom i inferiornošću na negativnoj strani te traži odgovor na pitanje „Tko sam ja?” i „Kamo idem?” i mi roditelji znamo i osjećamo da nešto trebamo učiniti, no, barem na samom početku te razvojne faze i kod prvog adolescenta u obitelji često smo zatečeni, nesigurni, zbunjeni i uvjereni da nam ne ide dobro, što god i kako god pokušamo učiniti ili ne učiniti.
Idemo vidjeti što je to adolescentu i roditeljima potrebno, kako bi burno putovanje uzburkanim brzacima adolescencije za svih prošlo što je sigurnije i što je ugodnije moguće.
Neke napetosti koje je moguće uočiti u roditeljima kao reakciju na adolescente ponekad mogu biti odraz duboke želje za karakteristikama adolescencije, koje su oni kao odrasli izgubili. Ako nama, kao roditelju nedostaje emocionalna iskra tinejdžersku eksplozivnu radost shvaćamo kao prijetnju. Ako nam nedostaje društvenih interakcija možemo se osjetiti isključeno pri suočavanju s društvenim životom tinejdžera. U usporedbi s porivom za novitetima u životu adolescenta, život nas odraslih, u svojim rutinama, može izgledati kao teška kolotečina. Sva ta kreativna istraživanja koja tinejdžere navode na sve moguće oblike novog razmišljanja i ponašanja mogu nas navesti da nam naši životi, u svojoj jednoličnosti i predvidivosti, ponekad izgledaju previše kontrolirano i ograničeno. Kada bi mi, odrasli uspjeli ponovno oživjeti neke od tih esencijalnih elemenata vitalnosti, možda bi taj generacijski jaz bio manji. Ponekad nas ono što vidimo u drugima može podsjetiti na ono što nam nedostaje u nama samima, a takav nas podsjetnik frustrira, osjećamo se razočarano, ljuto ili tužno. Ako duboko udahnemo i shvatimo da učimo cijeli svoj život, onda nam intenzivna emocionalna reakcija koju kao odrasli možemo imati na svog tinejdžera možda može poslužiti kao podsjetnik na to da istražimo svoj unutarnji život, a ne samo da reagiramo prema van.
Pa, kako pronaći ravnotežu između osobnih odluka svojih adolescenata i vlastitih roditeljskih pravila i briga? Daniel J. Siegel kaže da na ključna pitanja koja se pitamo kada nam dijete postane adolescent, kao što su kako možemo pružiti oslonac svojim adolescentima, a da im istovremeno dopustimo da pronađu vlastiti izraz te kako možemo istovremeno odrediti granice i mjere opreza, kojima su nas naučile naše vlastite godine odgovor leži u „autoritativnom“ roditeljstvu. To je pristup koji pruža podršku, ispunjen toplinom, određivanjem granica i poštivanjem autonomije u skladu s godinama adolescenta.
Takav je pristup ujedno uravnotežen način sigurne povezanosti: pružanje potpore uz istovremeno poticanje odvajanja. Poanta je povezanosti da pružimo sigurno utočište, dok istovremeno ohrabrujemo istraživanje. Zvuči komplicirano i teško za razumjeti i primijeniti. No, ako razumijemo da se povezanost ogleda u sigurnosti vlastitog doma i sigurnosti u svijetu stvari postaju jednostavnije. Nužni su elementi povezanosti da djeca znaju da ih se uvažava, da su zaštićena i da mogu pronaći utjehu u nama te da su sigurna.
Taj temelj je nužan da bi se adolescenti mogli otisnuti u uzburkane brzace svog burnog putovanja, sigurni da pritom imaju dovoljno ravnoteže i okretnosti.
Biti roditelj adolescentima emocionalno je vrlo zahtjevan zadatak kada treba donijeti odluku govoriti da ili ne, zabraniti ili dopustiti, pomoći u trenucima nesigurnosti i pružati utjehu kada stvari ne idu po planu. Jedino što kao roditelj možemo je dati sve od sebe. Vrlo je važno da kao roditelj osvijestimo svoje obrasce razmišljanja i povezivanja. To je put da nas nose najbolje namjere i elastična povezanost.
Ne manje važno, u tom razdoblju iznimno je važna mreža poznanika i prijatelja kod kojih roditelji mogu potražiti pomoć i savjet. Kada shvatimo da smo u svojoj evolucijskoj povijesti djecu odgajali zajednički te da su nam pritom uvelike pomagale bliske osobe iz našeg plemena i prijatelji ili drugi pojedinci od povjerenja, onda shvatimo koliko je zapravo neprirodno biti izoliran kao roditelj ili kao obitelj. Svakako i kako rastemo i razvijamo se, naše potrebe za povezanošću ne završavaju u trenutku kada iz djetinjstva prijeđemo u adolescenciju, mi samo te potrebe za povezanošću i podrškom prenesemo na svoje prijatelje i životne partnere. Prijatelji, koji nam predstavljaju važne osobe u životu, potrebni su nam da bi nam pružili osjećaj da nas se primjećuje, da imamo sigurnost, trebamo ih da bismo pronašli smirenost i dobili osjećaj zaštićenosti.
I, za kraj, zaštitni čimbenici za pozitivan razvoj u adolescenciji sumiraju prethodno navedeno u sliku adolescenta koji ima pozitivnu sliku o sebi, te svijest o vlastitim vrijednostima i sposobnostima, zdravo samopoštovanje, koji je postigao primjereni stupanj samostalnosti sukladno svojoj aktualnoj dobi, koji posjeduje kapacitete za svladavanje svakodnevnih stresnih događanja i sposobnost za prepoznavanje svojih i tuđih, i izražavanje vlastitih emocija, posjeduje značajne osobine u svojoj ličnosti koje štite njegovo mentalno zdravlje te koji ima kapacitete za komunikaciju i druženje, uključenost u pozitivnu vršnjačku skupinu, uspješno školovanje i dakako potporu obitelji i socijalnog okruženja.
Literatura:
Siegel, D. J. Oluja u mozgu, Snaga i svrha tinejdžerskog mozga. Harfa. 2017.
Begovac i sur. Dječja i adolescentna psihijatrija. Sveučilište u Zagrebu, Medicinski fakultet. 2021.
Comments