U promatranju naše socijalne okoline ponekad se nađemo u situacijama kad neke osobe u našem okruženju možemo opisati kao „manje društvene“, pojedince koji „vole promatrati sa strane“, te nam prva asocijacija često bude upravo stereotipna slika osobe koja „ne voli ljude“. Možda smo se i sami pronašli u situacijama u kojima se nismo ugodno osjećali u društvu ili imali potrebu povući se u svoj svijet. No što kad povlačenje postane dio svakodnevice i društvene interakcije poprime oblik problema? Sramežljivost, introvertiranost ili socijalna anksioznost? Dimenzija ekstrovertiranosti u današnjem je društvu sve manje popularna. Sudeći po sadržaju na društvenim mrežama, otkazivanje dogovora s prijateljima sve više ljudi tumači kao olakšanje, ostanak u vlastitom prostoru kao nagradu, a telefonski razgovor (primjerice naručivanje pizze) kao najveću kaznu. No gdje se nalazi granica između introvertiranosti, sramežljivosti i socijalne anksioznosti kao krajnje poteškoće? Za razliku od introvertiranosti, koja predstavlja dio ličnosti i očituje se kroz osobnu preferenciju provođenja vremena u vlastitom ili odabranom društvu nekoliko osoba te želju za odmakom od velikih grupa ljudi, sramežljive osobe mogu preferirati veće društvo, no ne osjećaju se u potpunosti ugodno sudjelovati u istima. Introvertirana osoba može biti dio grupe te provesti određeno vrijeme u zajedničkim aktivnostima, no nakon provedenog druženja treba vremena da „napuni baterije“ i odmakne se u svoj osobni prostor. Sramežljive pojedince, za razliku od introverata, privlači sudjelovanje u grupnim aktivnostima, no istu želju prati i određeni stupanj napetosti. Unatoč nelagodi, sramežljivi pojedinci ipak sudjeluju u određenom broju socijalnih interakcija, ponekad s višom, a ponekad s manjom razinom napetosti. Socijalnu anksioznost, za razliku od sramežljivosti, prati veći stupanj tjelesne, kognitivne i emocionalne pobuđenosti, uz česti osjećaj kako će se uključivanjem u socijalne procese „nešto loše dogoditi“. Misli koje se javljaju kod osoba koje pate od socijalne anksioznosti često su vezane uz osobi katastrofične ishode (primjerice „Osramotit ću se“, „Svi će vidjeti kako sam nesposoban/na i smijat će mi se“) te se često vežu uz strah od društvenog odbijanja. Osoba se u socijalnim situacijama također boji kako će fiziološki znakovi njene napetosti biti vidljivi drugim ljudima. Neki primjeri obuhvaćaju strah od nesvjestice, znojenja ili hiperventilacije koje bi se mogle pojaviti u socijalnim situacijama. Suprotno sramežljivim pojedincima, socijalnu anksioznost prati viši stupanj izbjegavanja socijalnih situacija te poteškoće u funkcioniranju i obavljanju svakodnevnih zadataka koje uključuju interakciju s ljudima (primjerice odlazak na spojeve, pričanje pred skupinom ljudi ili upoznavanje novih osoba). Socijalna anksioznost u doba pandemije Istraživanja usmjerena prema društvenim promjenama u doba pandemije pokazuju sve veću prevalenciju socijalne anksioznosti. Naime, percepcija socijalnih odnosa uvelike je izmijenjena trudom vezanim za prevenciju zaraze COVID-om. Štoviše, virus prenose upravo ljudi i naša interakcija s njima, što nas potiče na povlačenje iz socijalnih situacija, što kod nekih osoba izaziva osjećaj otuđenosti od društva. Istraživanje provedeno u Kini pokazuje kako je tijekom karantene upravo percipirana psihološka otuđenost moderirala pojavnost socijalne anksioznosti. S druge strane, tijekom perioda izolacije, poticanje na manjak društvenih interakcija u svrhu prevencije zaraze osobama s razvijenom socijalnom fobijom moglo je predstavljati određenu vrstu olakšanja. Istima su povratkom na radna mjesta i prestankom rada i školovanja od kuće društvene interakcije mogle predstavljati naglu promjenu u odnosu na proteklo razdoblje izolacije te potaknuti povrat napetosti i poteškoće u uključivanju u svakodnevicu. Tretman socijalne anksioznosti Prihvaćanje socijalne anksioznosti i traženje stručne pomoći uvelike doprinose boljem nošenju i rješavanju navedenog problema. Uspješan tretman socijalne anksioznosti obuhvaća osobnu ili grupnu psihoterapiju, a u nekim slučajevima i pomoć psihofarmaka. Istraživanja koja su se bavila efektivnošću raznih tretmana socijalne anksioznosti posebice naglašavaju vrijednost kognitivno-bihevioralne terapije, bilo u grupnom ili individualnom obliku, te postupno izlaganje socijalnim situacijama. Veliku ulogu u uspješnosti tretmana socijalne anksioznosti također igra socijalna podrška najbližih osoba, dok su se tretmani samopomoći pokazali kao manje efektivni.
Literatura:
Miao, M. i sur. (2020). Is Lockdown Bad for Social Anxiety in COVID-19 Regions?: A National Study in The SOR Perspective. International Journal of Environmental Research and Public Health, 17(1), 45-61.
Mayo-Wilson, E. i sur. (2014). Psychological and pharmacological interventions for social anxiety disorder in adults: a systematic review and network meta-analysis. The Lancet Psychiatry, 1(5), 368-376.
Poole, K.L. i sur. (2017). Exploring relations between shyness and social anxiety disorder: The role of sociability. Personality and Individual Differences, 110(1), 55-59.
Willets, L. i sur. (2007). Overcoming your Child’s shyness and social anxiety, Hachette, United Kingdom.
Autori Psihološkog prostora koji preporučuju članak: Ana Antolović, mag. psych., doc. dr. sc. Domagoj Švegar, Matea Jukić, mag. psych., Hana Mehonjić, mag. psych. i Barbara Paušak, mag. psych.
Autor: Jelena Žipovski
Članak je originalno objavljen na portalu Psihološki prostor, link: https://psiholoski-prostor.org/cijeli-svijet-je-pozornica-a-svi-gledaju-samo-u-mene/
