Znate li koja je tajna sigurnog i sretnog odnosa?

Odnos majka-dijete prvi je intimni odnos koji stvaramo po rođenju. Novorođenče na svijet dolazi neurobiološki nezrelo i stoga zahtjeva intenzivnu skrb odraslih. Istražujući ovu temu, znanstvenici su u svojim radovima došli do spoznaja da su roditelj i dijete u konstantnom procesu neverbalnog reagiranja jedno na drugo, pri čemu svatko svojim ponašanjem utječe na drugoga. Roditelj i dijete zajednički reguliraju jedno drugo. Kako bismo u odnosu uživali, potrebna nam je međusobna usklađenost i osjećaj stalne, sigrune privrženosti. Iako nam to stanje pruža osjećaj ugode i zadovoljstva zbog čega ga smatramo najpoželjnijim, znanost i praksa pokazali su da to baš i nije konstanta u svakodnevici. Naime, istraživanje koje je ispitivalo koreguliraciju odnosa dijete-roditelj pokazalo je da do emocionalne neusklađenosti dolazi u 70% zajedničkog vremena. Međutim, bitan je popravak toga odnosa i neusklađenosti, tj. da se prekinut odnos ponovno uspostavi. Svjesni smo da kao roditelji nećemo moći u potpunosti ispuniti sve djetetove potrebe i želje i da će se ponekad dijete osjećati razočarano, da nije dovoljno važno, vrijedno. “Dovoljno dobra majka” znat će modulirati to stanje i ponovno uspostaviti odnos s djetetom i vratiti ga u stanje sigurne privrženosti. Slična priča ponavlja se i u svim odraslim partnerskim odnosima odgovornih, zrelih osoba koje se znaju pobrinuti za sebe, ali i za drugoga. Međutim, ako jedan od partnera od drugoga očekuje potpunu brigu, simpatiju, razumijevanje, a on u odnosu to drugome ne pruža, možemo govoriti o iskorištavanju, pa čak i psihičkom ili emocionalnom zlostavljanju. Partnerski odnos trebao bi biti simetričan, što znači da među partnerima postoji suodgovornost za razvoj i dinamiku odnosa te da je odnos uzajaman, zajednički, a ne zadaća jednog ili drugog partnera. Ljubav pretpostavlja vezu dviju osoba i možemo je živjeti samo u odnosu. Moć intimnih odnosa da liječe ili štete golema je. Karakterstično za nesretne parove je da imaju tendenciju disregulacije jedan drugoga. Obzirom da se u tim trenucima oboje osjećaju ranjivima, automatski se aktiviraju strategije preživljavanja koje u mozgu pokreću reakciju borbe ili bijega. Međutim, zdrav partnerski odnos podrazumijeva probleme i povremena neslaganja u odnosu. Kao u sigurno privrženim odnosima roditelj-dijete, u partnerskom odnosu prevladava stalna oscilacija između povezivanja, prekida odnosa i ponovnog povezivanja. Ono što je ključno je popravak prekida odnosa. Ako partneri na zajedničkom odnosu ne rade i u njega ne ulažu, relacijske rane nastale u odnosu imaju tendenciju da se “zagnoje” i reaktiviraju u nekoj idućoj situaciji. Iako postoji obostrana potreba za razumijevanjem, pokušaji ponovnog uspostavljanja odnosa mogu biti bezuspješni kada ranjeni partner odgovara bez poštovanja, ljutnjom, pri tome omalovažavajući drugoga. Takav napadački stav kod drugog partnera dovodi do obrambenog odgovora pri čemu se otežava daljnji rast i napredak odnosa. Važno je da u partnerski odnos ulažemo. Tome u prilog, rezultati istraživanja profesionalnih glazbenika pokazali su da su vrhunski bili oni glazbenici koji su u 10 godina svog profesionalnog vijeka uložili 10000 sati rada što je u prosjeku 2 sata dnevno. S odnosima je isto. Ako dobrovoljno, u slobodi ulažemo vrijeme za odnos, bit će vrhunski.