Moć tuge i tugovanja

Jesu li sve tuge iste? I je li svaka tuga nužno vezana uz gubitak u onom klasičnom smislu u kojem obično razmišljamo o njoj?

Kada kažemo gubitak, prva pomisao često je smrt. No, gubitak ima mnoga lica. To je i selidba bliskih prijatelja, prelazak iz vrtića u osnovnu ili iz osnven u srednju školu, prekid veze, razvod braka, trenutak u kojem djeca napuštaju obiteljski dom, otkaz ili odlazak u mirovinu... Gubitak je i tiha, ali duboka transformacija iz žene u majku. Tugujemo za svim onim što se kroz život mijenja i za čim imamo dojam da kroz promjenu gubimo. 

A ako se sjetimo poznate Heraklitove rečenice „Samo mijena stalna jest“ onda možemo osvijestiti i kako cijeli naš život zapravo jest protkan i tugovanjem. Svako razdoblje sa sobom nosi situacije u kojima imamo osjećaj da nešto ostavljamo za sobom, da se mijenjamo i gubimo dio poznatog svijeta.

Ali, gdje se u svemu tome krije moć?

Tuga kao most prema drugome

Tugu najčešće doživljavamo kao jednu od neugodnih i teških emocija. Ponekad nam se prišulja tiho i neprimjetno, a ponekad nas zaskoči tako naglo da nam jedva dozvoli udahnuti. Neovisno o tome kako stigne, u nama gotovo nagonski izaziva poriv za bijegom. Želimo je istjerati, gurnuti što dalje, ne gledati je i ne osjećati. To je potpuno očekivana ljudska reakcija, jer mi kao bića prirodno težimo ugodama, a naša prva crta obrane od neugode najčešće je poricanje.

I tako počinje igra lovice.

Osjećamo kako nas tuga promatra iz prikrajka, gleda nas jednim okom iza nekog ugla, spremna da se u samo jednom skoku omota oko našeg bića. A mi? Mi tada još vještije hvatamo krivine, gledamo kako da je naglim skretanjem ili bijegom u neki skrivenu uličicu izbjegnemo. No, što god učinili, ona nas na kraju ipak dočeka.

Pitanje je samo: koliko će ta igra trajati? U kojem ćemo trenutku prestati oblikovati svoje ponašanje kroz bijeg i dopustiti si da ju prihvatimo, ali i da prihvatimo sebe dok tugujumo? 

Jer tuga, kada joj dopustimo da postoji, ima nevjerojatnu snagu. Tuga je emocija koja nas otvara za kontakt. Tuga traži podršku, traži zajednicu i traži drugoga. Tuga nas čini društvom koje ima kapacitet suosjećati i razumjeti. Ona nas spaja i čini bliskima na način na koji to malo koja druga emocija može. Ona nas podsjeća na ljubav koju smo osjećali i osjećamo. Zajednica koja tuguje zbog izgubljene ili daleke ljubavi, je zajednica koja ima i potrebu voljeti. 

Nevidljivi, ali ne i odsutni

Ususret blagdanu Svih Svetih i Dušnome danu, tugovanje dobiva i svoj konkretan lik. Prisjećamo se naših pokojnika koji su na razne, svakome od nas jedinstvene načine, ostavili neizbrisiv trag u našim životima. Tugujemo za voljenim osobama koje više nisu prisutne u fizičkom obliku.

Sveti Augustin jednom je zapisao da naši mrtvi nisu odsutni, nego samo nevidljivi.

Možda naši voljeni više neće popiti kavu s nama. Nećemo vidjeti njihovo ime na ekranu mobitela dok zvoni, nećemo se s njima posvađati pa miriti... Ali oni ostaju s nama, utkani u svako sjećanje i u svaku emociju koju to sjećanje tako živo probudi. Tako nas tuga podsjeća i na ljubav koju smo osjećali, ali često još uvijek osjećamo prema onima koji više nisu na ovome svijetu s nama. 

Često kad govorimo o tugovanju i gubitcima priđemo s one stručne strane, fazama tugovanja, mjerilima u vremenu trajanja ili jačini osjećaja. Trudimo se dati okvir emociji koja nam nije ugodna i to je u redu, ali ponekad je dovoljno samo da budemo ovdje i da tugujući nije sam, jer to je ono što tuga traži, kontakt, bliskost, podršku.

Ukoliko ste u iskustvu tugovanja te je Vama ili Vašoj obitelji potreban podrška slobodno nam se javite, na tom putu ne morate biti sami.