Psihoterapija za djecu i mlade

Svakom od nas važna je mogućnost slobodnog izražavanja i razumijevanje naše okoline. Jeste li se ikada našli u situaciji da vas netko ne razumije, da vam se čini da govorite dva različita jezika? Kako ste se tada osjećali? Upravo tako se često osjećaju djeca kada im puno pričamo umjesto da se s njima igramo jer igra je djetetov glavni jezik te ju kao takvu treba poštovati i njegovati. Pristup djeci i mladima u Centru Izvor prilagođen je njihovim razvojnim karakteristikama te načinima izražavanja, a često u tretman uključujemo roditelje kroz roditeljsko savjetovanje. Primjenjujemo individualizirani, integrativni pristup koji provodimo u individualnom i grupnom okruženju.

Razvojna i relacijska perspektiva integrativne dečje psihoterapije, stavljajući u središte psihoterapijskog procesa odnos dijete - terapeut, predstavlja konstantno traganje za djecu i adolescente prihvatljivim i razumljivim načinima komuniciranja.

Kako bismo osigurali za dijete prirodno, prihvatljivo i razumljivo okruženje u kojem se dijete može povjeriti, organizirati ili reorganizirati svoje vlastito iksutvo te naučiti kako se njime služiti u kontaktu sa sobom i sa drugima, u svoj pristup uključujemo različite modalitete integrativne psihoterapije za djecu i adolescente:

 

Play terapija "Moj svijet"

​

Primjena igre u dječjoj psihoterapiji proizašla je iz poznate pojave da verbalno izražavanje djece povezano s apstraktnim mišljenjem koje se razvija realtivno kasno, oko šeste godine života i dograđuje se sve do kraja ranog školskog uzrasta. Navedeni razlog, odnosno karakteristika emocija i afekata da se pojmovnim putem teško dostupna čine djecu manje pristupačnom metodama verbalne psihoterapije. Djeca prije puberteta čak ako bi bila sposobna ili motivirana izvijestiti o svojim konfliktima i strahovima, teško bi ih mogla formulirati zbog neizgrađenosti introspekcije. Djeca se od nerješivih situacija, osjećaja, intenzivnih doživljaja i napetosti oslobađaju kreativnom snagom igre, imaginacijom, aktivnim ponavljanjem doživljenog u igri. Djeci nije potrebno identično ponavljanje situacija, njihova je potreba spontanom kreacijom doživljeno prenijeti u igru i tako smanjiti ili se osloboditi napetosti. Tijekom play terapije terapeut može prihvatiti ili inicirati učestvovanje u igri. Dok se terapeut igra s djetetom, osim što prihvaća ulogu objekta projekcije, pruža mu potrebnu podršku i oslonac kako bi se dijete nakon završetka igre moglo osnaženo vratiti u stvarnost. 

Dr. Margaret Lowenfeld je osnovala standardiziranu tehniku "Sand Tray " terapija igrom, a Polcz Alaine je izgradila aktivnu psihoterapijsku metodu igrom, tehniku "Moj svijet". Cilj ove metode je otkrivanje povezanosti motivacije i ponašanja, a koja u tom kontekstu može dovesti do promjene u ponašanju i novoj, adaptivnijoj strukturi motivacijske baze. Dijete birajući između mnogobrojnih igračaka koje su dio standardiziranog settinga, kroz različite kategorije (ljudi, domaće i divlje životinje, građevine, elementi iz prirode, predmeti, osobe u uniformi, prometna sredstva, itd.), koje u umanjenoj formi predstavljaju dijelove djetetovog mogućeg okruženja, gradi svoj svijet, na način kako ga doživljava i shvaća. Djetetova konstrukcija se naknadno vrednuje te na osnovi kvantitativnih i kvalitativnih pokazatelja izvodi se zaključak o strukturi ličnosti, vrsti neurotičog poremećaja ili o pozadini traumatskog doživljaja. 

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

​

Winnicottove šaralice ("škrabalice")

​

Donald Winnicott utemeljio je analitički orijentiranu kratku psihoterpijsku metodu – terapijsku konzultaciju – u okviru koje komunikaciju s djetetom ostvarujemo zajedničkim crtanjem, metodom šaralice. Metoda je povoljna za otkrivanje traume ili konflikata koji generiraju djetetove simptome.  List papira koji kruži između djeteta i terapeuta može poslužiti za otkrivanje djetetovih nesvjesnih sadržaja. Cilj terapijskih konzultacija nije tumačenje nesjvesnih sadržaja. Tijekom zajedničkog i naizjmeničnog crtanja, terapeut i dijete dopunjavaju započete crteže. Docrtavanjem, dopunjavanjem, daju smisao i značenje našaranim linijama na papiru. Tijekom zajedničkog rada, prazan papir koji je „tabula rasa”  nema „nikakvo” značenje, postupno se ispunjava smislenim, prepoznatljivim sadržajem. Zajednički rad tj. crtanje postaje igra bez granica te ubrzo poprima kreativno obilježje, tijekom kojeg se nešto stvara, mijenja i razvija. Rezultat kreativne suradnje je spontano kreiranje i otvaranje jedne teme, koja se tijekom ovog ponavljanja kontinuirano dopunjava i obogaćuje novim detaljima i sadržajima. Na taj način crtanje predstavlja djetetov pokušaj oslobađanja potisnutih doživljaja. U terepijskim konzultacijama dijete nije prepušteno sebi, vlastitim impulsima i snagama. Ranije doživljenu traumu tijekom crtanja, dijete sada proživljava u prisutnosti terapeuta koji mu pruža razumijevanje, zaštitu i sigurnost. Simboličko tumačenje i ponovljeni emocionalni doživljaji mogu poslužiti kao korektivno iskustvo tj. doživljaj. Zahvaljujući navedenim osobinama zajedničko crtanje, „šaralica” je pogodno za pokretanje mehanizama samoizlječenja i već jedan terapijski susret može biti efikasan.
Terapijske konzultacije se uspješno primjenjuju već od predškolskog uzrasta do odrasle dobi.

​

Katatimska imaginativna psihoterapija - KIP

​

Katatimska imaginativna psihoterapija je utemeljena 50-ih godina, kao znanstveno utemeljena suportivna i psihoterapijska metoda, zahvaljujući istraživačkom radu Hanscarl Leuner-a. Izraz katatimska označava proces projekcije simboličnih emocionalnih doživljaja potaknutih visoko afektivnim nesvjesnim sadržajima. Imaginacija se odnosi na terapijskim ciljem izazvanu, upravljanu i praćenu regresiju te na vizulizaciju doživljaja. KIP se ostvaruje u stanju psihofiziološke opuštenosti, koju inače doživljavamo tijekom ulaska u san ili pri buđenju. Inducirano stanje izmijenjene sijesti slabi utjecaj odbrambenih mehanizama i cenzure, tako da je metoda uspješna u elaboraciji sadržaja koji se teško verbaliziraju. Drugim metodama teško dostupni sadržaji, poput snova, slobodnih asocijacija, odnosno traumatski i emocionalni doživljaji potisnuti djelovanjem odbrambenih mehanizama pristupačni su KIP-u. Mjesto KIP-a kao psihoterapijskog modaliteta je između play terapije i verbalne terapije. Ona je uspješna i pogodna za psihoterapiju dece starijeg školskog uzrasta i adolescenata iz više razloga. Prvenstveno zbog prednosti metodologije rada "sa" i "na" simbolima, koja pored pozitivnog terapijskog efekta sprječava preranu i nepripremljenu konfrontaciju, intelektualizaciju vlastitih konflikata i emocionalnih teškoća. Eksternalizirana projektivna energija simboličkog sadržaja u imaginiranoj vizulizaciji čini KIP efikasnim pri intervenciji u kriznim stanjima i u kratkom psihoterepijskom settingu.

​

​

Integrativna psihodrama

Grupna psihodrama djeci nudi mogućnost igre s vršnjacima uz vodstvo psihoterapeuta i terapijske intervencije koje primjenjuje. Igranjem uloga djeca na simboličan način izražavaju i prorađuju poteškoće s kojima se svakodnevno susreću. Kreativnost i spontanost koje se pobuđuju tijekom igranja uloga omogućavaju djeci da na vrlo siguran i zabavan način nauče prevladavati životne prepreke. Psihodramska grupa svakom djetetu daje priliku za razvoj i napredak u poticajnom i dobronamjernom okruženju.

​

Problemi kod kojih pomaže grupna psihodrama s djecom:

• grupa djeci pruža bolje mogućnosti da izraze sebe i svoje probleme nego individualna psihoterapija, djeca trebaju drugu djecu

• internalizirani poremećaji poput anksioznosti, socijalne inhibicije, depresivnih poremećaja, smanjenog samopoštovanja

• eksternalizirani poremećaji poput protivljenja i odbijanja, agresivni ili disocijalni poremećaj

• kod poremećaja privrženosti pruža sigurnost i različite mogućnosti povezivanja

• traumatizirana djeca

 

Što se događa tijekom psihodrame s djecom?

• Pronalaženje i iskušavanje različitih rješenja uz pomoć mašte (sur-plus stvarnost)

• Obrađivanje/procesuiranje neugodnih iskustava

• Distanciranje i regulacija emocija

• Iskustvo samoefikasnosti i kontrole

• Povećanje samopouzdanja kada se izazovi igranja uspješno prevladaju

• Razvijanje kreativnosti za suočavanje sa svakodnevnim životom (kanon kreativnosti).

• Igranje uvijek uključuje učenje

• Stjecanje socijalnog razumijevanja i vještina

• Koordinacija i suradnja s drugom djecom

• Pregovaranje o očekivanjima i ulogama

• Usklađivanje vlastitih želja, strahova i očekivanja s ostalim sudionicima

• Razigrano testiranje onoga što je moguće (“kao da”)

• Isprobavanje i testiranje pretpostavki o drugoj perspektivi (strani) – zamjena uloga

• Doživljavanje povezanosti i pripadnosti (dijeljenje)

​

​

Za više informacija možete se javiti zahtjevom za kontakt.