Tugovanje je ljubav koja traži novi oblik

Ono što je u čovjeku koji umre najbolje, ostaje u onome tko ga voli.

I tako ostaju zajedno za sva vremena.

Rubrika „In memoriam“

Jutarnji list, 14.VI. 2024.

Gubitak nam izmakne tlo pod nogama

Gubitkom važne osobe gubimo i dio konteksta za izlaženje na kraj s gubitkom. Prema teoriji simboličke interakcije (Rosenblatt, 1993.) „kada izgubimo osobu koja nam je bila važna, time je uklonjeno (nestao) i dio društvenog konteksta za razumijevanje, organiziranje, validaciju i određivanje vlastitih i tuđih postupaka, životnih vrijednosti i prioriteta“. Drugim riječima, jedan od uzroka tuge, ljutnje, straha, praznine i sl. koje osjećamo nakon gubitka, jest i gubitak prijašnjeg društvenog konteksta- okvira koji nam je olakšavao snalaženje u dotadašnjem životu. Prema tome reakcije koje osjećamo odraz su ne samo gubitka samog po sebi, već i gubitka temelja za izlaženje na kraj s gubitkom. Gubitkom nekog ili nečeg tko nam je bio važan u definiranju nas samih i našeg života, krećemo u potagu za novim smislom života, nastojimo smanjiti osjećaj nesigurnosti u sebi i u ono što nas čeka, nastojimo ublažiti dezorganizaciju, zbrku u glavi i gubitak samopouzdanja. Zbog toga se okrećemo različitim „novim“ društvenim kontekstima: religiji, različitim knjigama samopomoći, filozofima, alternativnim pokretima, liječnicima, psiholozima i ljudima sa sličnim iskustvima.

Kriza smisla

Parkes (1993) kaže kako gubici ruše naše unutrašnje temeljne pretpostavke o svijetu u kojem živimo i o sebi. Poznati svijet odjednom nam se čini stranim i nepoznatim, više se ne možemo oslanjati na dotadašnje navike i način mišljenja i osjećamo kako smo izgubili povjerenje u svoj unutrašnji svijet. Naravno da se zbog toga osjećamo nesigurnima i izgubljenima i u početku u svemu tome ne nalazimo nikakav smisao. Traženje smisla je prema nekim autorima iznimno važan, pa čak i ključan činitelj u oporavku od gubitka. Smisao koji ljudi traže i pronalaze nakon gubitka može biti vrlo različit, tj. ne mora uvijek imati „kozmičke razmjere“ ili biti jako produhovljen.

Reakcije na gubitak

Autori navode četiri skupine reakcija na gubitak: emocionalne (tuga, ljutnja, osjećaj krivnje i samooptuživanje, tjeskoba i strah itd), misaone (šok i nevjerica, zbunjenost, doživljaj gubitka kontrole nad životom itd), tjelesne („praznina“ u želucu, „stezanje“ u grudima, grlu, teškoće s disanjem itd.) i ponašajne (teškoće sa spavanjem, promjene u apetitu, povlaćenje od ljudi, plakanje itd).

Dakle, nakon gubitka mogu se pojaviti vrlo različite reakcije i važno je zapamtiti da ni jedna od njih sama po sebi nije ni bolja ni lošija, više ili manje svrsishodna, poželjnija ili manje poželjna i sl. Sve su to uobičajene i očekivane (tj normalne) reakcije u ovakvoj situaciji. 

Socijalnoj mreži tugujućih također je teško

Ljudima koji čine tzv. prirodnu socijalnu mrežu tugujućih (rodbina, prijatelji, susjedi, suradnici u poslu) također je teško i kod sebe mogu zamjetiti reakcije na gubitak. Izravan uzrok teškoća nekih od tih ljudi leži u činjenici da su i sami doživjeli gubitak iste osobe. Međutim, kod nekih uzrok osjećaja težine jest kontakt sa samom tugujućom osobom. 

Nema jednoznačne veze između jačine subjektivnog doživljaja gubitka i pokazivanja reakcija.

Važno je imati na umu da se na nekome „izvana“ gotovo uopće ne vidi da mu je teško, a da istodobno u sebi osjeća strašnu bol zbog gubitka i to je osobito često kod djece.

Ne možeš spriječiti da ptice tuge slete na tvoje rame, 

ali možeš spriječiti da se ugnjezde u tvojoj kosi.

Kineska poslovica

Tugovanje je uobičajen, prirodni proces koji slijedi nakon gubitka. Riječ je o procesu tijekom kojeg moramo pomiriti ono što znamo „glavom“ (izgubljenog više nema i više ništa i nikada neće biti kao prije) i doživljaj koji imamo u „duši“ i srcu (to je nemoguće, strašno, užasno, bolno, besmisleno, nepravedno…). Tugovanje je normalna reakcija na gubitak nekoga tko nam je bio blizak, koga smo voljeli i za koga smo bili vezani.

Tugovanje je proces, što znači:

1. Tugovanje traje i za njega treba strpljenja - i osobe koja tuguje i ljudima iz njene okoline.

2. Taj proces obično nije linearan, tj njegov tijek ne možemo prikazati ravnom crtom koja se, ovisno o kutu gledanja, jednolično penje (sve bolje funkcioniranje tugujućeg) ili jednolično pada (smanjenje broja i jačine reakcije na gubitak).Teče skokovito, s razdobljima poboljšanja i razdobljima pogoršanja koja se izmjenjuju.

3. Riječ je o transakcijskom procesu, što znači da mnogi činitelji utječu na to kako će taj proces teči, koliko dugo će trajati i kako će završiti.

4. Čim je nešto proces, to znači da teče, ali isto tako znači i da se u nekim određenim uvjetima može zaustaviti ili na neki drugi način zakomplicirati. 

Faze i zadaci u procesu tugovanja na koncu bi trebali dovesti do toga da možemo nastaviti „imati“ ono što smo „izgubili“ – trajnu, iako promjenjenu ljubav prema umrloj osobi. Uspješnim okončanjem posljednjeg zadatka u procesu tugovanja nećemo zaista izgubiti godine koje smo proživjeli s umrlim ili sjećanja na njega. Nećemo ni izgubiti utjecaj te osobe na nas, njezino nadahnuće, životne vrijednosti i slisao koji su bili sastavnim djelovima njezina života. Sve to možemo aktivno uključiti u nove obrasce života koji sadrže promijenjen, ali trajan odnos s onima do kojih nam je bilo stalo i koje smo voljeli.

Osobitost procesa tugovanja djece i mladih

Djeca kao i odrasli prolaze kroz proces tugovanja, ali njegove značajke određuje stupanj djetetovog kognitivnog, emocionalnog i socijalnog razvoja (Worden, 2002.), iako pri tome ne smijemo zanemariti ni velik utjecaj okolinskih činitelja. Odrasli (roditelji ili skrbnici, ali i odgojitelji, učitelji itd) jedan su od iznimno važnih i močnih činitelja u procesu tugovanja djece i mladih i oni od njih (prirodno) očekuju podršku i zaštitu u situaciji gubitka. Iako proces tugovanja kod djece/mladih i odraslih ima mnogo zajedničkih elemenata, među njima ipak postoje određene razlike.

Proces tugovanja djece i mladih odraslima teško pada jer se osjećaju nekompetentnima i bespomoćnima da im olakšaju bol i patnju, što smatraju svojom najvažnijom zadaćom. 

Potrebe tugujuće djece i mladih:

1. Tugujućoj djeci treba osjećaj zbrinutosti/sigurnosti

2. Djeci su potrebne jasne informacije o smrti (i njihovo davanje u pravilu nije dobro odgađati)

3. Djeci je važno da gubitak učine stvarnim

4. Djeci treba strpljenje odraslih

5. Djeca imaju potrebu osjećati se važnima i uključenima

Djeci je važno da budu s odraslima koje vole i koji su im bliski i u trenucima radosti, ali i u trenucima tuge.

6. Djeca imaju potrebu za nastavljanjem uobičajenih dnevnih aktivnosti

7. Djeca trebaju ljude koji će odgovarati na njihova (beskrajna) pitanja

8. Djeca moraju znati da nisu mogla uzrokovati nečiju smrt svojim osobinama, osjećajima, mislima…

9. Djeca moraju znati da odrasli i umrli nisu mogli spriječiti smrt i da su oni nedovoljno moćni kako bi je spriječili, što se protivi njihovu doživljaju odraslih kao svemoćnih

10. Mladima treba osjećaj slobode da izađu iz tugujuće obitelji i da se u nju vraćaju

11. Mladi imaju potrebu za ritualima koji ponekad nisu dio uobičajene kulture

12. Mladi imaju potrebu nešto činiti za druge tugujuće

13. Mladi su izrazito osjetljivi na to kako drugi, a posebno odrasli reagiraju na njihovo iskazivnaje misli i osjećaja i imaju naglašenu potrebu skrivati osjećaje i ponašati se „odraslo“

    
    

Dobra vijest je da djeca, ma koliko odraslima djelovala krhko i nemoćno, ipak imaju snage i resurse za izlaženje na kraj s gubicima i to na svoj osobit način. Veliku ulogu u tome ima podrška odraslih, ali isto tako je važno omogućiti im da se oslanjaju na vlastite postojeće mogućnosti i razvijaju nove.

Tugujućim ljudima možemo ponuditi mnogo više nego što mislimo. Sve što trebamo učiniti jest otvorena srca pitati tugujućeg:“Kako mogu pomoći?“ i potom istim otvorenim srcem zaista slušati“

Ram Dass i Paul Gorman (1985.)

Literatura: Lidija Arambašić: „Gubitak, tugovanje, podrška“, Naklada Slap, 2005.