Pojam obitelji duboko je vezan uz naš osjećaj tko smo. Rođenjem ulazimo u mrežu odnosa unutar koje se formira naša unutrašnjost i oblikuje se i stvara temelj djelovanja, razmišljanja i doživljavanja (Bowlby i Ainsworth, 2013).
Duboko u sebi pojedinac vjeruje da ako ga njegova obitelj ne može razumijeti, voljeti, podupirati, nitko neće i koliko god se netko trudio pobjeći od vlastite obitelji, vlastitih korijena to je nemoguće (McGoldrick, 1997). Naime, iskustva koja nosimo iz primarne obitelji ponavljaju se u našim obiteljima, odnosima s djecom i partnerom (Gostečnik, 2020).
Od tuda proizlazi važnost poznavanja vlastitih korijena, obitelji i njezine prošlosti. Upoznavajući svoju obitelji, rasterećujemo budućnost i mijenjamo ju u svoju korist. Time ne donosimo direktnu korist samo sebi, već rasterećujemo i buduće generacije. Rastući i sazrijevajući kroz odnose i godine forimiramo tkz. životnu priču.
Prema Siegel i Bryson (2015) životna priča može biti koherentna i nekoherentna. Osoba s koherentnom živnotnom pričom shvaća kako je prošlost utjecala na formiranje njene osobnosti danas. Svjesna stalne emocionalne razmjene koja je aktivna i koja se odvija u odnosima, a posebno u odnosu s djecom, osoba se u trenucima snažnih emocija ne prepušta trenutnim impulzivnim reakcijama već regulira svoje stanje čime omogućava primarno vlastitu dobrobit, a sekundarno dobrobit svojoj djeci. Na taj način, djeca su svjesna da su emocionalna stanja podnošljiva, prebrodiva i da nam ona omogućavaju još čvršći kontakt i povezanost. Dugoročno gledano, koherentna životna priča omogućava čvrstu povezanost djece i roditelja i posljedično djeca napreduju. Ukoliko su pojedinci imali teško i bolno djetinjstvo, ali su se borili s problemima iz prošlosti, otkrivali ih i terapijski rješavali i tako došli do integrirane, diferencirane međugeneracijske perspektive oni mogu biti dobri roditelji i stvoriti sigurnu privrženost sa svojom djecom. Analizirajući vlastitu prošlost rješavamo se višegeneracijske boli nesigurnih veza te formiramo buduću generaciju koja je utemeljena na ljubavi, brižnosti i sigurnosti. Druga vrsta životne priče je nekoherentna u kojoj pojedinci nisu svjesni vlastitih traumatskih iskustava koja su upisana u njihova implicitna sjećanja. Upravo ta sjećanja vode njihove odnose te se emocionalna stanja zapisana u prošlosti preko zrcalnih neurona i implicitnih sjećanja prenose na njihovu djecu. Stoga nam djeca mogu biti poticaj da istražimo vlastitu prošlost, njene lijepe i ružne strane jer tek tada možemo svoje potrebe i stanja odvojiti od potreba i stanja djeteta te odgovoriti na potrebe djece. Ovakav odnos omogućit će stvaranje sigurne privrženosti i djeca će napredovati.
Stečeno životno iskustvo u kombinaciji sa zrelošću mozga omogućuje odraslom djetetu da svog roditelja gleda s više suosjećanja i znatiželje, pritom imajući na umu njihove snage i ograničenja čime se dobiva cjelokupna, jasna i istinita slika nečijeg djetinjstva. Stoga taj proces može biti osnažujuć i djelovati transformativno za obje generacije.
Comments