Kako psihodrama može unaprijediti kvalitetu života djece, mladih i odraslih?

Kvaliteta života ne odnosi se samo na odsutnost psihičkih teškoća. Ona uključuje osjećaj unutarnje ravnoteže, kvalitetne odnose s drugima, sposobnost suočavanja sa životnim izazovima, osjećaj smisla i mogućnost da osoba živi u skladu sa svojim potencijalima. Upravo u tome psihodrama može imati važnu ulogu. Kao iskustvena psihoterapijska metoda, ona potiče razvoj emocionalnih, socijalnih i interpersonalnih kompetencija koje su važni čimbenici psihološke dobrobiti i kvalitete života (Blatner, 2000; Kellermann, 1992). 

Što je psihodrama i kako ona radi?

Psihodrama je iskustvena metoda koju je razvio Jacob Levy Moreno tijekom prve polovice 20. stoljeća (Moreno, 1946). Za razliku od terapijskih pristupa koji se temelje isključivo na razgovoru, psihodrama omogućuje da osoba svoje životne situacije prikaže kroz akciju. Umjesto da samo govori o problemu, ona ga može „staviti na pozornicu“, ponovno ga doživjeti iz sigurne udaljenosti i istražiti nove mogućnosti suočavanja. Takav način rada često dovodi do dubljeg razumijevanja sebe, vlastitih emocija i odnosa s drugim ljudima (Blatner, 1996; Kellermann, 1992).

Jedno od temeljnih načela psihodrame jest razvoj spontanosti. Moreno (1946) spontanost nije smatrao impulzivnim ponašanjem, nego sposobnošću da osoba pronađe prikladan odgovor na novu situaciju ili novi odgovor na već poznatu situaciju. Upravo spontanost i kreativnost predstavljaju pokretače psihološke promjene jer osobi omogućuju da izađe iz ustaljenih obrazaca ponašanja i razvije fleksibilnije načine suočavanja sa životnim izazovima (Nolte, 2014). Kada osoba otkrije da može reagirati na različite načine, raste i osjećaj osobne kompetentnosti, samopouzdanja i psihološke otpornosti.

Psihodrama potiče i razvoj emocionalne pismenosti. Tijekom rada sudionici uče prepoznati vlastite emocije, slobodnije ih izraziti i bolje razumjeti osjećaje drugih ljudi. Posebno važnu ulogu ima tehnika zamjene uloga, u kojoj osoba privremeno preuzima perspektivu druge osobe. Takvo iskustvo često donosi nove uvide, razvija empatiju i sposobnost razumijevanja tuđih motiva te doprinosi kvalitetnijoj komunikaciji i rješavanju sukoba (Blatner, 1996; Kellermann, 1992).

Važno mjesto u psihodrami zauzima i razvoj životnih uloga. Prema Morenovoj teoriji uloga, osobnost se razvija kroz različite životne uloge koje pojedinac preuzima tijekom života (Moreno, 1946). Psihodramski rad omogućuje osvještavanje uloga koje su postale krute ili ograničavajuće te razvijanje novih, funkcionalnijih načina ponašanja u obitelji, partnerstvu, školi ili na radnom mjestu (Blatner, 2000; Nolte, 2014).

Jedinstveno obilježje psihodrame predstavlja i koncept surplus reality. Na psihodramskoj pozornici moguće je ostvariti ono što u stvarnom životu nije moguće. Takve simboličke scene omogućuju emocionalnu obradu nerazriješenih iskustava te stvaranje novih značenja i emocionalnih odgovora (Moreno, 1946; Blatner, 2000). Suvremeni autori posebno ističu vrijednost ovakvog iskustvenog rada u obradi traumatskih iskustava jer omogućuje sigurnu integraciju emocionalnih sadržaja koji često ostaju nedostupni isključivo verbalnim metodama (Dayton, 2015).

Kako radimo psihodramu s djecom?

Kod djece psihodrama koristi ono što je njima prirodno, igru. Djeca često ne mogu riječima opisati ono što osjećaju, ali to mogu pokazati kroz simboličku igru, pokret i maštu. Na taj način lakše izražavaju emocije, razvijaju osjećaj sigurnosti, uče rješavati probleme i grade samopouzdanje. Psihodramski pristup omogućuje terapeutu da uđe u djetetov simbolički svijet te kroz igru potakne emocionalni i razvojni napredak (Blatner, 1996).

Kako radimo psihodramu s adolescentima?

Kod adolescenata psihodrama pruža siguran prostor za istraživanje identiteta, odnosa s vršnjacima i obitelji te izazova odrastanja. Mladi mogu isprobati različite načine komunikacije, učiti iz iskustava drugih članova grupe i razvijati osjećaj pripadnosti. Grupni psihodramski rad pritom omogućuje iskustvo prihvaćenosti i međusobnog učenja, što predstavlja važan zaštitni čimbenik tijekom adolescencije (Karp i sur., 1998).

Kako radimo psihodramu s odraslima?

Kod odraslih psihodrama pomaže u suočavanju s različitim životnim izazovima, od obiteljskih i partnerskih odnosa do poslovnog stresa, gubitaka, trauma ili važnih životnih odluka. Iskustveni rad omogućuje da osoba sagleda vlastiti život iz nove perspektive, prepozna obrasce koji je ograničavaju i pronađe konstruktivnije načine djelovanja. U radu s traumom psihodrama pruža mogućnost postupnog ponovnog uspostavljanja osjećaja sigurnosti, povezanosti i osobne snage kroz iskustvenu rekonstrukciju traumatskih događaja (Dayton, 2015).

Iako psihodrama nije univerzalno rješenje za sve životne teškoće, njezina teorijska polazišta, više od stotinu godina kliničke primjene te suvremeni razvoj metode upućuju na to da može pridonijeti razvoju emocionalne otpornosti, kvalitetnijih međuljudskih odnosa, veće empatije i kreativnijeg suočavanja sa životnim izazovima (Blatner, 2000; Dayton, 2015; Nolte, 2014).

Djeci pruža priliku da kroz igru izraze svoj unutarnji svijet, adolescentima pomaže u izgradnji identiteta i odnosa, a odraslima otvara mogućnost za osobni rast, kvalitetnije odnose i veće zadovoljstvo životom. Upravo zato psihodrama danas nije samo psihoterapijska metoda, nego i pristup koji može podržati razvoj i dobrobit ljudi tijekom cijelog životnog vijeka.

Za više informacija o uključivanju u psihodramske grupe u Centru Izvor možete nas kontaktirati na e-mail centar.izvorzg@gmail.com.

Literatura

Blatner, A. (1996). Acting-in: Practical applications of psychodramatic methods (3rd ed.). Springer Publishing Company.

Blatner, A. (2000). Foundations of psychodrama: History, theory, and practice (4th ed.). Springer Publishing Company.

Dayton, T. (2015). Neuropsychodrama in the treatment of relational trauma: A strength-based, experiential model for healing PTSD. Health Communications.

Karp, M., Holmes, P., & Bradshaw Tauvon, K. (Eds.). (1998). The handbook of psychodrama. Routledge.

Kellermann, P. F. (1992). Focus on psychodrama: The therapeutic aspects of psychodrama. Jessica Kingsley Publishers.

Moreno, J. L. (1946). Psychodrama (Vol. 1). Beacon House.

Moreno, J. L. (1953). Who shall survive? Foundations of sociometry, group psychotherapy and sociodrama (2nd ed.). Beacon House.

Nolte, J. (2014). The philosophy, theory and methods of J. L. Moreno: The man who tried to become God. Routledge.

Taylor, J. A. (1998). The warm-up: The foundations of psychodrama. U M. Karp, P. Holmes, & K. Bradshaw Tauvon (Ur.), The handbook of psychodrama (str. 67–82). Routledge.